Svici, papirus i pergamena

Ljudi biblijskoga svijeta pisali su na mnogim podlogama: na glinenim pločicama u koje se u Mezopotamiji utiskivalo pisaljkom, na drvenim pločicama premazanima voskom, kakvu je zatražio Zaharija (Luka 1:63), i na krhotinama posuđa, najjeftinijima od svega – pisma na krhotinama pronađena su u Lakišu i Samariji. Za dulje tekstove bio je papirus, koji se u Egiptu od početka trećeg tisućljeća pr. Kr. izrađivao od traka srčike trske, položenih unakrst i prešanih u listove. Grci su srčiku zvali byblos, od čega je nastalo biblion, „knjiga”, i hrvatska riječ „Biblija”; „papir” dolazi od „papirus”.

Papirus se održi samo na vrlo suhim mjestima, poput egipatskog pijeska i špilja uz Mrtvo more. Židovski pisari prepisivali su knjige Hebrejske Biblije na kožu. Pergamena, koža s koje je ostrugana dlaka i koja je izglačana, ušla je u uporabu otprilike od 3. st. pr. Kr.; najfinija vrsta, velin, izrađivala se od kože teleta, janjeta ili jareta. Listovi su se šivali u svitak, često dug oko 9 metara, i čitali stupac po stupac. Pero je bila zarezana trska, tinta uglavnom čađa pomiješana s gumom, a nožem su se podrezivala i pera i svici.