Crveno nebo, istočnjak i kiša

U zemlji Izraelu kiša pada u hladnijoj polovici godine, od listopada do travnja, a donosi je zapadni vjetar sa Sredozemnoga mora. Ratari su čekali kišu „u pravo vrijeme: u jesen i u proljeće” (Ponovljeni zakon 11:14): rana, u listopadu i studenome, omekšala bi tlo za oranje, a kasna, u ožujku i travnju, napunila bi zrnje. Zato je oblak koji se diže na zapadu značio: „Kiša će!” (Luka 12:54), a na Karmelu je Ilijin momak vidio kako se „oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora” (1 Kraljevima 18:44).

Vjetrovi iz pustinje donosili su vrućinu: „Kad zapuše južnjak, kažete: 'Bit će vrućine!'” (Luka 12:55). Istočni vjetar, danas zvan široko (sirocco), puše vruć i suh, ponajviše u svibnju, rujnu i listopadu; palio je klasje (Postanak 41:6) i doveo Jonu do iznemoglosti (Jona 4:8). Na moru je Pavlovu lađu zahvatio „žestok vjetar zvan sjeveroistočnjak” (Djela apostolska 27:14). Boja neba tumačila se kao u mnogim zemljama: crveno večernje nebo značilo je lijepo vrijeme, a crveno i oblačno jutro nevrijeme (Matej 16:2–3) – poput engleske izreke “red sky at night, sailor’s delight” („crveno nebo uvečer, mornaru na radost”). Neki rani rukopisi nemaju tih riječi.