Pomrčine i potamnjelo nebo

Pomrčine su plašile drevni svijet, gdje su ih tumačili kao predznake; Jeremija poručuje Izraelu: „ne dršćite pred znacima nebeskim” (Jeremija 10:2). Babilonski pisari bilježili su ih stoljećima. Biblija nijednu pomrčinu ne opisuje izravno, ali proroci govore o tome kako će Jahve „učiniti da sunce zapadne u podne” (Amos 8:9) i kako će se mjesec prometnuti „u krv” (Joel 3:4), kao što potpuno pomračeni Mjesec poprima mutnocrvenu boju. Prema jednom mišljenju, takve slike polaze od pomrčina; prema drugome, od vrućeg pustinjskog vjetra, čija prašina može zamračiti Sunce.

Jedna je pomrčina vrlo važna za datiranje. Asirci su svaku godinu nazivali po jednom dužnosniku, a njihov popis bilježi pomrčinu Sunca u godini Bur-Sagalea, u mjesecu simanuu. Astronomi je izračunavaju kao pomrčinu od 15. lipnja 763. pr. Kr. Kad je ta godina utvrđena, na svoje mjesto dolazi asirski popis od oko 891. do 648. pr. Kr., a preko asirskih zapisa koji imenuju izraelske kraljeve, poput Ahaba i Jehua, i mnogi datumi kraljeva Izraela i Jude. Amos je govorio u doba Jeroboama II. (Amos 1:1), i neki znanstvenici njegovu tamu u podne povezuju s tom pomrčinom; drugi u to sumnjaju.