Danica

Poslije Mjeseca najsjajnije je svjetlo noćnoga neba planet Venera. Budući da se nikad ne udaljuje mnogo od Sunca, vidi se ili na zapadu nakon zalaska ili na istoku prije zore, gdje sja sama dok dan počinje – to je „Danica”. Drevni su je narodi pomno promatrali: jedna babilonska pločica bilježi njezine izlaske i zalaske kroz dvadesetak godina vladavine kralja Ammisaduqe, u 2. tisućljeću pr. Kr., a rani su Grci Danicu i Večernjicu smatrali dvjema različitim zvijezdama.

U Izaiji se babilonskom kralju, o kojem se pjeva „rugalica” (Izaija 14:4), ruga kao helel ben shachar: „Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin?” (Izaija 14:12). Hebrejski helel znači „sjajni”; Septuaginta ga prevodi grčkom riječju za „Danicu”, a latinska Vulgata riječju lucifer, „svjetlonoša”. KJV je zadržala „Lucifer”, i budući da su mnogi crkveni oci taj redak čitali i o đavlu, riječ je postala ime. U Novom zavjetu slika je zora: „dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim” (2 Petrova 1:19) i „sjajna zvijezda Danica” (Otkrivenje 22:16).