Tisak i Biblije reformacije

Sve do 15. st. svaka se Biblija prepisivala rukom. Johannes Gutenberg iz Mainza tiskao je pomičnim metalnim slovima; njegova prva velika knjiga, oko 1455., bila je latinska Biblija. Godine 1516. Erazmo je objavio tiskani grčki Novi zavjet na temelju nekoliko kasnih rukopisa; s malim izmjenama njegov je tekst postao Textus Receptus, „primljeni tekst”. Podjela na poglavlja obično se pripisuje Stephenu Langtonu u 13. st., a brojevi redaka Novoga zavjeta tiskaru Estienneu 1551.; raniji su čitatelji odlomke imenovali po sadržaju, kao „u knjizi Mojsijevoj ono o grmu” (Marko 12:26).

Tisak je proširio prijevode s izvornih jezika. Njemački Novi zavjet Martina Luthera izašao je 1522., a cijela njegova Biblija 1534. U Engleskoj je krug Johna Wycliffea preveo latinsku Bibliju oko 1380.–1382. William Tyndale tiskao je svoj Novi zavjet s grčkoga u inozemstvu 1525./26.; primjerci su krijumčareni u Englesku i spaljivani, a on je pogubljen kod Bruxellesa 1536. Miles Coverdale dovršio je prvu tiskanu englesku Bibliju 1535. Engleski izbjeglice u Ženevi izradili su Ženevsku Bibliju 1560., pristupačnu i punu bilježaka. Godine 1604. kralj Jakov I. odobrio je novi prijevod bez takvih bilježaka, i pedesetak učenjaka izradilo je Bibliju kralja Jakova 1611.