Lijenost i acedija

Dvije različite stvari dijele ovo mjesto na popisu. Pustinjski monasi bojali su se acedije – grčki „nebriga” – teškoga zamora duše koji bi monaha spopao u podne. Evagrije ju je krajem 4. st. nazvao „podnevnim demonom”, prema grčkom prijevodu Psalma 91:6, koji Šarićeva Biblija prevodi „pošasti što hara o podne”: dan se čini dug pedeset sati, monah neprestano gleda u sunce, mrzi svoju ćeliju i čezne da bude bilo gdje drugdje. Slavenska predaja zove je unynie – utučenost, malodušnost – i navodi je uz žalost, kao što je činio Kasijan.

Na Zapadu je acedija polako počela značiti običnu lijenost, a engleski ju je nazvao sloth. Tu Biblija govori jasno. Mudre izreke kažu lijenčini: „Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute” (Mudre izreke 6:6) i opisuju njegovo polje zaraslo u koprive i čkalj, s porušenom kamenom ogradom (Mudre izreke 24:30–31); u Isusovoj prispodobi gospodar slugi koji je zakopao svoj talent kaže: „Slugo zli i lijeni!” (Matej 25:26). Kasniji su popisi nasuprot njoj stavljali marljivost. Danteovi lijeni trče bez predaha na četvrtoj terasi; u nizu sedam grijeha Pietera Bruegela, tiskanom 1558., Lijenost spava na magarcu među puževima.