Zavist

Zavist je žalost zbog tuđega dobra – želja da se drugomu ono oduzme, a ne samo da ga i sam imaš. „Mirno je srce život tijelu, a ljubomor je gnjilež u kostima”, kažu Mudre izreke 14:30, a Matej pripovijeda da je Pilat znao „da ga predadoše iz zavisti” (Matej 27:18). Kasnija je predaja zavist vidjela u Kajinu, koji se „veoma razljuti” kad je žrtva njegova brata prihvaćena, a njegova nije (Postanak 4:5); u Josipovoj braći, koja su „od zavisti bila ljuta na nj” (Postanak 37:11) i prodala ga trgovcima koji su išli u Egipat; i u kralju Šaulu, koji je čuo žene kako pjevaju o Davidovim desecima tisuća, i „od toga dana Šaul poprijeko gledaše Davida” (1 Samuelova 18:9).

Zavist nije bila među osam Evagrijevih misli; na popis ju je dodao Grgur Veliki. Knjiga Mudrosti, koja se nalazi u pravoslavnim i katoličkim Biblijama, kaže da je smrt ušla u svijet đavlovom zavišću. Kasniji su popisi nasuprot njoj stavljali dobrohotnost. Na Danteovoj drugoj terasi sjede zavidni, koji ne vide, poput slijepih prosjaka u grubim ogrtačima, naslonjeni jedni na druge. Umjetnici su Zavisti davali zmiju ili srce koje glođe.