Srdžba

Biblija ne naziva grijehom svaku srdžbu. „Srdite se, ali ne griješite!”, piše Pavao. „Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom” (Efežanima 4:26), a Marko pripovijeda da je Isus svoje kritičare srdito ošinuo pogledom, ražalošćen okorjelošću njihova srca (Marko 3:5). Ono na što upozorava jest srdžba koja se otme nadzoru: „Bezumnik izlijeva sav svoj gnjev, a mudrac susteže svoju srdžbu” (Mudre izreke 29:11); „Blag odgovor ublažava jarost” (Mudre izreke 15:1); svatko neka bude „spor na srdžbu” (Jakovljeva 1:19). Isus je srdžbu na brata stavio uz ubojstvo (Matej 5:21–22). Kajinova srdžba završila je prvim ubojstvom (Postanak 4:5–8), a Šaul, bijesan zbog pjesme žena, poslije je bacio koplje na Davida (1 Samuelova 18:10–11).

Grgur Veliki razlikovao je srdžbu koju budi revnost za ono što je pravo od srdžbe koja zasljepljuje. Nasuprot njoj stavljala se strpljivost. U Psihomahiji pjesnika Prudencija, oko 405., Srdžba baca koplja na mirnu Strpljivost, a kad ona padnu ne naudivši joj, u svom bijesu uništi samu sebe. Danteovi srditi hodaju kroz crn, gorak dim na trećoj terasi. Umjetnici su Srdžbu prikazivali kao naoružan lik s mačem, katkad kako jaše na medvjedu.