Kako je Biblija složena

Kršćanske Biblije imaju dva dijela, Stari i Novi zavjet, ali se redoslijed knjiga razlikuje. Židovska Biblija, Tanah, ima tri dijela: Tora; Proroke – od Jošue do Kraljeva, zatim Izaiju, Jeremiju, Ezekiela i Dvanaestoricu, koji se broje kao jedna knjiga; i Spise, koji u tiskanim hebrejskim Biblijama završavaju Ljetopisima. Septuaginta i Vulgata grupirale su knjige po vrsti – zakon, povijest, pjesništvo, proroci – a kršćanske Biblije slijedile su ih: Ruta iza Sudaca, Tužaljke iza Jeremije, Daniel među prorocima. Grčki psaltir broji psalme 9 i 10 kao jedan, pa je većina psalama u pravoslavnim i starijim katoličkim Biblijama označena brojem manjim za jedan: Psalam 23 je Psalam 22.

U Novom zavjetu Pavlove poslanice idu otprilike od najdulje do najkraće, poslanice crkvama prije poslanica pojedincima. Mnogi grčki rukopisi, a i crkvenoslavenske i ruske Biblije, stavljaju opće poslanice iza Djela apostolskih. Poslanica Hebrejima ne navodi autora; u papirusu Pavlovih poslanica iz oko 200. godine po Kr. dolazi iza Rimljanima, u velikim kodeksima iza 2. Solunjanima, a Luther ju je, zajedno s Jakovljevom, Judinom i Otkrivenjem, premjestio na kraj. Poglavlja potječu od Stephena Langtona s početka 13. stoljeća; Robert Estienne obrojčio je retke Novoga zavjeta 1551. godine.