Carinik

Porezi u biblijskim zemljama bili su stari: dvanaest Salomonovih okruga uzdržavalo je njegov dvor, perzijski namjesnici plaćali su kralju utvrđene svote, a carstva su tražila danak. Pod grčkim kraljevima, a zatim pod Rimljanima, pravo ubiranja mnogih poreza prodavalo se onome tko ponudi najviše. On je vlastima plaćao dogovorenu svotu i zadržavao sve što je uspio ubrati preko toga, a njegovi su ljudi vodili mitnice i carinarnice. Osim poreza na urod i glavarine postojale su i pristojbe na luke, prodaju i nasljedstva. Svaki Židov od dvadeset godina naviše plaćao je i pola šekela godišnje Hramu — „dvodrahmu” (Matej 17:24).

Matej, zvan i Levi, sjedio je u carinarnici u Kafarnaumu, na trgovačkom putu, i ubirao carinu za Heroda Antipu (Matej 9:9). Zakej iz Jerihona, grada na velikom trgovačkom putu, „bijaše nadcarinik, i to bogat” (Luka 19:2). Budući da su mnogi ubirači uzimali više nego što je bilo dužno i služili vladajućoj sili, bili su prezreni, a ljudi su u jednom dahu govorili „carinici i grešnici”. Kad su carinici upitali Ivana Krstitelja što im je činiti, odgovorio im je: „Ne utjerujte više nego što vam je određeno” (Luka 3:13).