Odakle potječe popis

Biblija nema popisa sedam smrtnih grijeha. Ima druge popise: Mudre izreke nabrajaju „šest stvari koje Gospod mrzi, a sedam ih je gnusoba njegovu biću” (Mudre izreke 6:16), od oholih očiju do čovjeka koji zameće svađe među braćom; Pavao nabraja „djela tijela” (Galaćanima 5:19–21); Isus imenuje ono što izlazi „iznutra, iz srca čovječjega” (Marko 7:21–22). Popis od sedam nastao je iz iskustva kršćanskih monaha. U egipatskoj pustinji, krajem 4. st., Evagrije Pontski opisao je osam zlih misli (logismoi): proždrljivost, bludnost, srebroljublje, žalost, srdžbu, acediju, taštinu i oholost. Ivan Kasijan prenio ih je na Zapad, na latinskom, oko 420.

Oko 590. papa Grgur Veliki izdvojio je oholost kao korijen svih mana i ispod nje nabrojio sedam, dodavši zavist; kasniji zapadni pisci vratili su acediju, odnosno lijenost, na mjesto žalosti, a oholost na mjesto taštine. Katolički nauk tih sedam naziva „glavnim grijesima” – glavama iz kojih izviru drugi grijesi. Pravoslavna predaja čuva osam strasti onako kako ih je izložio Kasijan, a Ljestve Ivana Klimaka (7. st.) opisuju ih stepenicu po stepenicu. Protestantske crkve nemaju nauka o takvu popisu, iako on živi u njihovoj književnosti.