Jairova kći i žena koja se dotaknula njegova plašta

18Dok im on to govoraše, gle, pristupi neki glavar, pokloni mu se do zemlje i reče: “Kći mi, evo, umrije, ali dođi, stavi ruku na nju, i oživjet će.”

19Isus usta te s učenicima pođe za njim.

20I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine.

21Mislila je: “Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.”

22A Isus se okrenu i vidjevši je reče: “Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.” I žena bi spašena od toga časa.

23I uđe Isus u kuću glavarovu. Ugleda svirače i bučno mnoštvo pa

24reče: “Odstupite! Djevojka nije umrla, nego spava.” Oni mu se podsmjehivahu.

25A kad je svijet bio izbačen, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena.

26I razglasi se to po svem onom kraju.

21Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet.

22Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge

23pa ga usrdno moljaše: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!”

24I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

25A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja,

26mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore.

27Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine.

28Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.”

29I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.

30Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?”

31A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'”

32A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.

33Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini.

34On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”

35Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. “Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?”

36Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: “Ne boj se! Samo vjeruj!”

37I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva.

38I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas.

39Uđe i kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.”

40A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete.

41Primi dijete za ruku govoreći: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!”

42I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku.

43On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

40Na povratku Isusa dočeka mnoštvo jer su ga svi željno iščekivali.

41I gle, dođe čovjek, ime mu Jair, koji bijaše predstojnik sinagoge. Baci se Isusu pred noge i stane ga moliti da dođe u njegovu kuću.

42Imaše kćer jedinicu, otprilike od dvanaest godina, koja umiraše. Dok je onamo išao, mnoštvo ga guralo odasvud.

43A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti,

44priđe odostrag i dotaknu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje.

45I reče Isus: “Tko me se to dotaknu?” Svi se branili, a Petar će: “Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće.”

46A Isus: “Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene.”

47A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila.

48A on joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!”

49Dok je on još govorio, eto jednog od nadstojnikovih s porukom: “Umrla ti kći, ne muči više Učitelja.”

50Čuo to Isus pa mu reče: “Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!”

51Uđe u kuću, ali nikomu ne dopusti da s njim uđe osim Petra, Ivana, Jakova i djetetova oca i majke.

52A svi plakahu i žalovahu za njom. A on im reče: “Ne plačite! Nije umrla, nego spava!”

53No oni mu se podsmjehivahu znajući da je umrla.

54On je uhvati za ruku i povika: “Dijete, ustani!”

55I povrati joj se duh i umah ustade, a on naredi da joj dadu jesti.

56Njezini se roditelji začudiše, a on zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo.