Luk i strijela

Luk je bio glavno oružje za gađanje izdaleka, kojim su se služili lovci i pastiri, ali i vojske: Jišmael je odrastao u pustinji kao strijelac, a Ezav je išao u lov s tobolcem i lukom. Rani lukovi rezali su se iz jednog komada drveta. Najbolji luk biblijskog razdoblja bio je kompozitni luk, sastavljen od drveta, traka životinjskog roga i tetiva slijepljenih zajedno; bio je lagan i snažan, a prema jednoj procjeni mogao je gađati na 300 metara ili više. Za napinjanje je trebalo snage – strijelac ga je savijao nogom, pa hebrejski govori o „gaženju” luka.

Drvca strijela bila su obično od trske, s vrhovima od bronce, a kasnije od željeza, oblikovanima da probiju oklope onoga doba. Benjamin je bio poznat po strijelcima koji su mogli gađati objema rukama (1 Ljetopisa 12:2). Šaula su teško ranili strijelci na gori Gilboi, a kralj Ahab poginuo je od strijele odapete nasumce koja ga je pogodila „između nabora pojasa i oklopa” (1 Kraljevima 22:34). Egipatski i asirski reljefi prikazuju čitave čete strijelaca.